- „Vrli novi svet“ Oldosa Hakslija prikazuje Svetsku državu u kojoj se ljudi proizvode u bocama, unapred raspoređuju u kaste i drže srećnim uz drogu, beskrajnu zabavu i potrošnju (bez batina, logora i tajne policije)
- Kroz Bernarda Marksa i Džona Divljaka,pisac Oldos Haksli postavlja pitanje da li je stabilnost vredna odricanja od slobode, umetnosti, istine i prave ljubavi… i da li čovek ima pravo da bude nesrećan
- Početak deluje kao predavanje, a likovi su ponekad više ideje nego ljudi, ali vizija je danas aktuelnija nego 1932. godine i knjiga je obavezno štivo uz „Životinjsku farmu“, „1984“ i „Farenhajt 451“
„Tehnološki napredak nam je samo obezbedio efikasnija sredstva da idemo unazad“ – Oldos Haksli (Ends and Means, 1937)
Kada sam čitao „Životinjsku farmu“, smejao sam se, a onda mi je bilo neprijatno dok sam pisao recenziju, jer sam sličan scenario video (kao i mnogi drugi) uživo u mojoj zemlji. Kod „Farenhajta 451“ sam imao utisak da gledam svet u koji polako, ali sigurno, ulazimo.
Sa „Vrlim novim svetom“ Oldosa Hakslija je bilo… drugačije. Nisam se ni smejao, ni brinuo, ni plakao. Bilo mi je – čudno. Nekako čudno (ne)prijatno i poznato. I baš to me je najviše uznemirilo.
Jer mnogo toga sam već počeo da prepoznajem, u jednom izvitoperenom obliku, i u sadašnjem društvu. Onom, koji na prvi pogled izgleda super, a da niste ni sveste da ste u matriksu (to jest, “Matrixu”).
Jer, vidite, kod Orvela vas sistem drži u strahu. Kod Bredberija vam vatrogasci spaljuju knjige. Postoji stroga kontrola u oba sistema. A kod Hakslija vam niko ništa ne zabranjuje. Ne mora. Vi sami ne želite da čitate, ne želite da mislite svojom glavom i ne želite da budete sami sa sobom ni pet minuta. Imate somu (koja je ništa drugo do legalna droga), imate zabavu, imate seks bez obaveza, imate posao za koji ste bukvalno proizvedeni. Ko bi se tu bunio? U prevodu, vi ste influenserska sponzoruša, nebitno kog pola.
Najzanimljivije je što je Haksli ovo delo napisao 1931. godine, a knjiga je izašla 1932. Dakle, pre nego što je Hitler došao na vlast, i 17 godina pre Orvelove „1984“.
Priča kaže…
London, godina 632. posle Forda. Da, dobro ste pročitali. Kalendar se računa od 1908, kada je Henri Ford izbacio svoj Model T, pa bi to po našem računanju bila 2540. godina. Ford je ovde nešto kao božanstvo, a ljudi umesto krsta prave znak T. („Nikola Tesla baš nije imao sreće sa PR-om…“ – prim.podsvesti)
Celim svetom upravlja Svetska država, a njen moto je „Zajednica, istovetnost, stabilnost“ (Community, Identity, Stability)…hm, što mi ovo zvuči poznato…elem, ključna reč je – stabilnost.
Ljudi se ovde ne rađaju. Ne brinite, seksa i dalje ima (inače bi se roman mogao zvati “Vrli novi pakao”). Oni se proizvode u bocama, na pokretnoj traci, u “Centralnom londonskom centru za izleganje i kondicioniranje” (“Još nisam siguran da li ovo pripada medicinskom ili biološkom fakultetu…” – prim.podsvesti). Još pre „rođenja“ svako je raspoređen u kastu: Alfe i Bete su elita, a Game, Delte i Epsiloni rade jednostavne poslove. Za niže kaste postoji i Bokanovski postupak, gde se od jednog oplođenog jajeta dobije do 96 identičnih blizanaca. Standardni ljudi, za standardne mašine, u standardnim serijama…majko moja, stvarno se uzdržavam da ne napišem nešto zbog čega će me zabraniti…🤣 (“I ja…”-prim.podsvesti)
A onda kreće vaspitanje. U jednoj od najjezivijih scena u knjizi, bebama iz kaste Delta daju se šarene slikovnice i ruže. Taman kada bebe radosno puze ka njima…BUM! Sirene, eksplozije i blagi elektrošok iz poda. Posle dovoljno ponavljanja, ta deca će celog života „instinktivno“ mrzeti knjige i cveće. Knjige, da ne bi gubili vreme na nešto što bi moglo da ih natera da misle. Cveće, jer priroda je besplatna, a besplatno ne pokreće privredu. Zato ih uče da vole komplikovane sportove na otvorenom, za koje treba kupiti opremu i prevoz. Začarani krug radi da bi kupovao stvari za koje i ne znaš da ti je ispran mozak da ih voliš…
Tu je i hipnopedija – učenje u snu, gde deca stotinama puta preslušavaju iste kratke parole, dok one ne postanu njihove sopstvene misli. Porodica ne postoji, reči „majka“ i „otac“ su skoro pa prostote (ne psovke, već bukvalno nešto kao tabu!?), a vezivanje za jednu osobu se smatra čudnim (to već imamo i danas u nekom obliku, da ste poremećeni ako verujete u monogamiju, lojalnost, ekskluzivnost). A ako se ipak pojavi neko neprijatno osećanje (od mržnje preko gađenja i požude do ljubavi), tu je soma – pilula koja te za par sekundi vrati u stanje večitog „sve je super“.

Elem…
U tom savršenom svetu upoznajemo Bernarda Marksa, psihologa iz najviše kaste Alfa-plus, stručnjaka upravo za hipnopediju. Problem je što je Bernard niži od ostalih Alfa (šuška se da mu je greškom dodat alkohol u krvni surogat dok je bio u boci), pa je nesiguran, povučen i ne uklapa se. Za razliku od njega, Lenina Kraun, lepa i popularna Beta koja radi u Centru, uklapa se savršeno. Njena drugarica joj čak prebacuje što se četiri meseca viđa samo sa jednim muškarcem, jer to, jelte, nije pristojno. Današnje sponzoruše na aparatima…
Bernardov jedini pravi (valjda) prijatelj je Helmholc Votson, briljantni Alfa-plus koji piše za sistem, ali oseća da piše o… ničemu. I tu se već nazire problem: sistem nije predvideo da će neko biti previše pametan (ili previše „neispravan“, da se tako izrazimo) da bi bio srećan.
Jednom prilikom, Bernard i Lenina odlaze na izlet u rezervat za „divljake“ u Novom Meksiku, gde ljudi i dalje žive na stari i primitivan način: rađaju se, stare, obolevaju, osećaju razne dobre i loše emocije i veruju u bog(ove). Tamo upoznaju Lindu, ženu iz Londona koja je pre mnogo godina izgubljena na istom takvom izletu (pa je i sama postala, u neku ruku, “divljakinja”), i njenog sina Džona. Džon je odrastao u rezervatu kao autsajder, a knjiga koja ga je zaista oblikovala bila su stara sabrana dela Šekspira. Čovek bukvalno razmišlja i govori u stihovima iz „Bure“, „Otela“ i „Romea i Julije“.
Bernard shvata da su Linda i Džon povezani sa jednom veoma važnom osobom u Londonu (neću vam reći kojom, ali biće neprijatnost za sve kada se sazna). Odlučuje da ih povede sa sobom u „civilizaciju“, gde Džon, poznatiji kao Divljak, preko noći postaje najveća atrakcija Londona. Nešto kao kada bi danas sreli obrazovanog čoveka koji kaže da i dalje čita knjige…i to u papirnom formatu…
A kako se jedan čovek koji je ceo život čitao Šekspira snašao u svetu gde je Šekspir zabranjen, a sreća obavezna, saznaćete ako pročitate “Vrli novi svet”.

Najjezivija stvar u „Vrlom novom svetu“ nije elektrošok za bebe kao da su zamorčići (koliko god jezivo zvučala ova rečenica). Najjezivije je to što su skoro svi u ovom svetu…pa… srećni. Iskreno, bez glume. I svi veruju da su slobodni. Lenina, prva, zaista veruje da je slobodna. Slobodna da se zabavlja, da kupuje, da ide na „filmove koji se osećaju“ (feelies, gde ne samo da gledate, već i fizički osećate ono što se dešava na platnu), da se je…ovaj, menja partnere kao čarape i da uzme somu kad god joj nešto malo nije potaman (“Ova soma kao kafetin, lek za sve probleme…”-prim. podsvesti).
Svetski kontrolor Mustafa Mond, čovek koji ovaj sistem razume bolje od svih, to objašnjava prilično hladno: društvo je moralo da bira između istine, lepote, umetnosti, nauke radi nauke i vere sa jedne strane – i stabilnosti i sreće (ili “sreće”) sa druge. I izabralo je ovo drugo. Ne možeš imati i Šekspira i stabilnost, jer Šekspir je pun strasti, ljubomore i patnje, a od toga ljudi postaju nepredvidivi. Možda je Mond, kada malo bolje razmislimo, rođeni brat Velikog inkvizitora iz „Braće Karamazovih“ Dostojevskog: obojica tvrde da ljudi zapravo ne žele slobodu, već hleb, red i nekoga ko će umesto njih da odlučuje.
A Džon, naš Divljak? On traži upravo ono čega se ovaj svet odrekao: poeziju, opasnost, Boga, greh, borbu… i pravo da bude nesrećan. Zvuči kao ludost. Ali onda shvatite da je on jedan od retkih likova u knjizi koji zaista nešto oseća. Možda i jedan retkih normalnih.
E sad, da vidimo koliko smo (mi kao civlizacija) daleko od ovoga…izgleda ne puno…
Soma – Ne govorim o lekovima koje vam je prepisao lekar (to je sasvim druga i ozbiljna priča). Govorim o tome kako danas bežimo od svake neprijatne misli. Dosadno vam je u redu u banci? Skrol. Tužni ste? Netflix binge. Ne možete da zaspite? Korpa u onlajn prodavnici u dva ujutru. Kod Hakslija je soma pilula, kod nas je u džepu, ima 6,5 inča i baterija traje ceo dan…i, da, mislim na mobilni telefon, perverznjaci jedni…

Hipnopedija – Deca u knjizi stotinama puta slušaju iste parole dok one ne postanu njihove misli. Mi to danas zovemo školski sist… ovaj, reklamama, džinglovima, trendovima i algoritmom koji vam stotinu puta pokaže isti sadržaj dok ne poverujete da ste baš vi to oduvek mislili. Šta mislite, zašto je danas toliko muških influensera koji govore da su žene najgore, a ženski influenseri govore da su muškarci najgori?
Potrošnja – Delte uče da mrze prirodu, jer šetnja kroz šumu ne košta ništa. Danas vam priroda nije zabranjena, ali da biste otišli na planinu, treba vam aplikacija, pametni sat, patike za trail i bar tri objave na mrežama. Inače se nije desilo. Zamislite da ste izašli sa devojkom/dečkom samo u šetnju pored reke, ili sa supružnikom napravili piknik u parku, a deci dali loptu da se igraju. Znači, ništa ste kupili i besplatno se zabavljate? I NISTE NAPRAVILI BAR TRI STORIJA ILI POST O ZAHVALNOSTI SA SLIKAMA AKTIVNOSTI? I JOŠ VAM JE LEPO?! PA TO JE ZA PSIHIJATRA ILI LOMAČU! ODAKLE VAMA PRAVO DA MI USKRATITE UVID KAKO VI PROVODITE SLOBODNO VREME, TREBA VAS PRIJAVITI NA SLEDEĆEM PARTIJSKOM SASTANKU!
Kaste – U svom radu sa ljudima, često viđam koliko ljudi pate jer nisu na pravom mestu, ili jer žele više nego što im se nudi. U Svetskoj državi taj problem je rešen u laboratoriji… svako je proizveden tačno za svoje radno mesto i uslovljen da ga voli! Nema ambicija, nema izgaranja, nema nezadovoljstva. San svakog lošeg menadžera. Upravo zato je i košmar. MILOVANE, NEBITNO JE ŠTO SI OTKRIO TALENAT ZA CHATGPT I IDEJU ZA MILIONE DOLARA, DETE JE POVRATILO SLADOLED U ODELJKU SA DELIKATESIMA, UZMI KRPU I ČISTI I BUDI ZAHVALAN I SREĆAN!
Emocije kao kvar u sistemu – Ljubav prema jednoj osobi je opasna, jer stvara jake emocije. Porodica je opasna, jer stvara lojalnost koja nije usmerena ka državi. Samoća je opasna, jer u samoći čovek počne da razmišlja ne samo o sebi, već i o drugim stvarima. Zato u ovom svetu niko nikada nije sam i niko nikada ne čeka da mu se želja ispuni. Znači, orgije su u redu, ali bez ljubljenja u usta, molim.
Ovo će vam (možda) biti zanimljivo za razmišljanje – filozof Robert Nozik je 1974. godine postavio poznato pitanje: da li biste se zauvek priključili na „mašinu za iskustva“ koja vam garantuje samo prijatne doživljaje? Nozikov odgovor je bio da većina nas ne bi, jer želimo da zaista živimo, a ne samo da se osećamo kao da živimo. Haksli je 40-ak godina ranije napisao celu knjigu o svetu u kojem su svi rekli – da.
„Vrli novi svet“ se skoro uvek pominje u paru sa Orvelovom „1984“, a ja bih ovde dodao i „Životinjsku farmu“ i Bredberijev „Farenhajt 451“. Sve četiri knjige se bave istim pitanjem (kako se kontroliše čovek?), ali daju potpuno različite odgovore:
-Po “Vrlom novom svetu” – sistem kontroliše ljude krz zadovoljstvo, drogu i uslovljavanje od rođenja.
-Po “Životinjskoj farmi” – propaganda, slepi poslušnici vlasti (psi u knjizi) i stalno prepravljanje pravilima koji su interesu vlasti (svinja)
-Po “1984” – tu su nadzor strah i bol
-Po “Farenhajt 451” – ispiranje mozga TV zidovima, “TV porodicama” i vatrogasci
A u sva četiri dela, knjige se eliminišu iz vidika skoro celog naroda (ili ostaju dostpune samo izabranim pojedincima)
Zanimljivo je da Haksli i Orvel nisu bili samo „kolege po žanru“. Haksli je 1917. godine kratko predavao francuski na “Itonu”, a jedan od njegovih učenika bio je mladi Erik Bler (kasnije poznat kao Džordž Orvel). Kada je 1949. izašla „1984“, Orvel se postarao da njegov izdavač pošalje primerak bivšem profesoru, a Haksli mu je u oktobru te godine odgovorio pismom. Pohvalio je knjigu, ali je (vrlo profesorski) dodao da misli da će budućnost ipak više ličiti na njegov svet. Po njemu, vladari će shvatiti da je mnogo jeftinije i efikasnije da ljudi zavole svoje ropstvo, nego da ih na njega teraju batinama.
(Mala zanimljivost – Orvel je 1946. godine, u prikazu romana „Mi“ ruskog pisca Jevgenija Zamjatina, napisao da je „Vrli novi svet“ verovatno delimično nastao pod uticajem te knjige. Haksli je tvrdio da za „Mi“ nije ni čuo dok nije završio svoj roman)
I tu dolazimo do Bredberija, koji je, možda, negde između ove dvojice. U „Farenhajtu“ vatrogasci spaljuju knjige, što je vrlo orvelovski. Ali kapetan Biti objašnjava da sve nije počelo od države, već od samih ljudi kojima su knjige postale dosadne i preteške, a „TV porodica“ mnogo zabavnija – što je (možda) čist Haksli. Uostalom, i sam Bredberi je kasnije govorio da njegova knjiga nije toliko o državnoj cenzuri, koliko o tome kako televizija ubija interesovanje za čitanje.
A ako se vratimo na „Životinjsku farmu“: tamo ovce bleje „četiri noge dobre, dve noge loše“ jer im je tako rečeno. U Hakslijevom svetu ovce bi bile nahranjene, nasmejane, pod somom, i ne bi ni znale da je ikada postojala neka druga parola.

Međutim (kao i kod „Farenhajta 451“), “Vrli novi svet” nije knjiga koja se „guta“.
Prva dva-tri poglavlja su bukvalno obilazak fabrike. Direktor Centra vodi grupu studenata kroz laboratorije i objašnjava im kako sve funkcioniše: boce, kaste, temperature, uslovljavanje, učenje u snu… Fascinantno je, ali je i pomalo kao da ste upali na predavanje na kojem nema pauze za kafu. Podseća me na to kada sam prvi put uzeo da čitam Murakamija…čoveče, mislio sam da se opisivanje jednobojnog lifta i prebrojavanje novčića u džepovima glavnog junaka nikada neće završiti (ali onda se lift otvorio, i Murakamijeva dela su me uzela pod svoje i sada sam, jelte, kolekcionar njegovih dela…🤣).
Drugo, likovi su ponekad više kao nekakve ideje nego ljudi. Bernard je u početku simpatičan kao autsajder, ali čim mu zakuca slava na vrata, pokaže se u ne baš herojskom svetlu (što je, doduše, verovatno i bila Hakslijeva poenta). Lenina je više simbol sistema koji uspešno kontroliše nego žena od krvi i mesa, a Džon je ponekad toliko patetičan sa svojim Šekspirom da poželite da mu lupite par šamara da se dozove sebi.
I treće, prikaz rezervata i starosedelaca Novog Meksika je danas (blago rečeno) zastareo.
Ali onda dođete do razgovora između Džona i Mustafe Monda, pred kraj knjige, i sve vam bude oprošteno. To je (bez preterivanja) jedan od boljih filozofskih dijaloga koje sam pročitao u nekom romanu. Samo zbog tog poglavlja vredi pročitati knjigu.
Za „Farenhajt 451“ sam svojevremeno napisao da mi nije remek-delo, ali da je klasik zbog svoje ideje. Za „Vrli novi svet“ bih rekao ovako: kao roman ima svoje mane, ali kao vizija… ovo jeste remek-delo.
Ovo nije knjiga koja će vas uplašiti. Ovo je knjiga koja će vas, ako joj dozvolite, malo postideti. Jer ćete sebe prepoznati i u Lenini, i u Bernardu, a (nadam se) bar malo i u Džonu.
Pročitajte je. Najbolje u par popodneva, uz kafu, sa isključenim telefonom. Ako izdržite bez njega dok je ne završite… pa, onda (možda) još nismo izgubljeni kao ljudska bića.
A ti, dragi čitaoče, da li bi menjao slobodu za garantovanu sreću? I koliko si danas puta uzeo svoju dozu „some“ (skrol, binge, dim ili nešto četvrto)? 😉
Ocena: 4.00 / 5
Vredi tvog vremena ako: voliš Orvela, Bredberija, Zamjatina; privlače te dela koja govore o pravcu u kome bi moglo čovečanstvo da završi; vizionarske knjige; a vredi je pročitati bar jednom u životu kao stvar opšte kulture

Broj strana: 204 (Kosmos, 2017)
