Tišina

Tišina 1

 

Igrom slučaja,na IMDB-u sam naleteo na recenziju filmske adaptacije knjige „Tišina“ Šusaku Enda, u režiji Martina Skorsezea. Dok jedni smatraju da je ovo Skorsezeovo najbolje filmsko delo, drugi smatraju daje ovo njegovo najduže i najdosadnije delo (a da li su ti kritičari čitali istoimeni roman, to je možda druga priča).

Zna se da je sâm Martin Skorseze oduvek izražavao veliko poštovanje prema ovom književnom delu, kao i da postoji priča da se decenijama spremao da snimi film po ovom romanu, jer mu je bila namera da verno prenese Endovo delo na filmsko platno. Baš me interesuje da li je u tome uspeo?

Elem…

Roman sam davno pročitao i mislim da sam imao prilično neutralan stav prema istom. Nije isključivo i da mladost ima veze sa tim, jer ponovno čitanje (sada, mnogo godina kasnije) mi je(možda) dalo pravi uvid u ovu knjigu.

Pa da počnemo. 🙂

Sedamnaesti vek. U Japan pristiže (bolje reći, švercuje se) portugalski sveštenik Sebastijano Rodrigez. Motiv njegovog dolaska je jasan. Saznanje da je njegov duhovni učitelj i mentor, Kristovao Fereira, postao apostata (tj. odrekao se svoje vere), i to gaje prilično uzdrmalo, kao i njegovu crkvu. Sebastijano dolazi u Japan da sazna šta se zaista desilo sa njegovim mentorom, i da usput pruža duhovnu pomoć i podršku tzv. „kakure Kirishitan“ (prikrivenim hrišćanima).

Sedamnaesti vek je, inače, period velikih progona hrišćana u Japanu. Ljudi nisu smeli da se javno izjašnjavaju kao hrišćani niti da se ispovedaju ili obavljaju crkvene hrišćanske rituale. Hrišćani su često bili hapšeni, mučeni (gde su neretko pronalazili i svoju smrt) i prisiljavani da se odreknu hrišćanske vere gazeći fumije (odnosno, kamenu ili drvenu sliku/ikonu Isusa Hrista ili Device Marije). Sveštenika iz Evrope (bar zvanično) skoro da više i nije bilo.

Ne baš dobro mesto za napredovanje u karijeri hrišćanskog sveštenika…

Šta se zaista desilo sa Kristovao Fereirom, kako se Sebastijano Rodrigez snašao u Japanu (ako se uopšte i snašao), to ostavljam vama da saznate.

 

 

Tišina

 

 

 

Sada bih želeo da više pričam o suštini same knjige.

Pisac romana, Šusaku Endo, je bio, inače, japanski rimokatolik, i smatra se možda prvim japanskim piscem kojije objektivno pisao o hrišćanstvu u Japanu. A još je i roman bio objavljen 1966. godine, pa možete da zamislite koju je buru podiglo njegovo delo„Tišina“.

Za mene je glavni motiv knjige ideja „Boga koji ćuti“ iliti „Odsustva Boga“. I sâm glavni junak, kako prolazi vreme njegovog boravka u Japanu (što najčešće uključuje bežanje i skrivanje od japanskih vlasti ili provođenje vremena u njihovim zatvorima), sve češće se pita kako Bog ostaje nem pred vapajima tog siromašnog, pokatoličenog naroda. Da li zaista samo jaka vera nije dovoljna da donese promenu i prosvetli vlasti?

Kasnije, kada naš glavni junak bude zarobljen od strane vlasti, pa bude ulazio u sve češće konverzacije sa japanskim velikašima na temu hrišćanstva i to da li je hrišćanstvu uopšte mesto u Japanu, a još pride se uveri kako muče hrišćanski narod da se odrekne vere, pitanja se samo gomilaju.

Zašto Bog u svoj svojoj ljubavi i blagosti ne želi ni da vidi ni da čuje patnje naroda? Zašto prisiljavaju sveštenike da se odreknu vere tako što ovi moraju da gledaju mučenje siromašnih japanskih seljaka? Da li treba tvrdoglavo istrajati u svojoj veri i ubeđenjima… ili se ipak treba odreći vere da bi se spasili nevini? Da li je odricanje od vere zarad spasenja drugih u stvari dokaz ljubavi prema Bogu? Dali smo mi jakih uverenja u našu veru samo dok smo na poznatom tlu i u svojojzoni komfora, a čim stupimo u „močvaru“ (izraz koji se ovde često upotrebljava za Japan), onda možda vidimo realnost kakva zaista jeste? I još mnoga druga pitanje će se javljati našem junaku (a možda i vama) kroz ovaj roman.

Roman je, da tako kažemo, podeljen na dve celine. Prva polovina romana je više u formi pisama/izveštaja koje Sebastijano piše glavešinama svoje crkve, gde im opisuje svoje dogodovštine, dešavanja u Japanu i razmišljanja/dileme koja ga tište. A drugi deo je pisan iz trećeg lica, gde i dalje pratimo Sebastijanove (ne)zgode (uključujući i njegovo zarobljavanje), samo što tada izgleda baš i nije bio u situaciji da piše svoja pisma (pretpostavljam da je u tim situacijama spašavanje glave prioritet 🙂 ).

Moram sa vama da podelim jednu zanimljivost.

Znate i sami kako je to kada se veoma povežete sa nekim književnim likom (setite se samo Andreasa Jegera). E sad, zaista ne znam da li je to bila namera pisca (ili je možda samo do mene), ali, kada je u pitanju Sebastijano Rodrigez i njegovo putešestvije, nekako sam sve vreme ostao neutralan prema njemu tokom čitanja knjige…da ne kažem objektivan. Možda sam ga čak i malo osuđivao zbog njegovih preterano naivnih idealističkih shvatanja, zbog kojih su mnogi nevini ljudi patili. Možda me je podstaklo i njegovo naivno slepo verovanje u religiju, kao i da misli da citatima iz raznih jevanđelja može da nadmudri bilo koju silu. Ili možda to što mu je jako teško da prihvati tuđe mišljenje. A opet, možda je i do mene. 🙂 Ali, ipak govorimo o Japanu iz 17-og veka.

Sve u svemu, definitivno zanimljiv roman, o kome se može dosta razgovarati i polemisati.

Definitvno ću odgledati i film u narednom periodu…možda ga i ovde na blogu prokomentarišem? 🙂

 

 

A vi, dragi čitaoci: Koje je vaše mišljenje o tadašnjem širenju hrišćanstva u dalekoistočne zemlje?

 

 

NAPOMENA: Ova recenzija nema nikakvu religijsku pozadinu, ovo je čisto utisak autora bloga o samoj knjizi. Bez obzira na religije i verska ubeđenja, autor bloga smatra da svaku religiju treba poštovati, ili bar biti tolerantan prema istoj  🙂

 

 

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

2 × 5 =