Tri bočice…

vials

 

“Dobar dan, šta biste voleli da popijete?”

Slatka je. Vitka plavušica, možda od svoje 23-24 godine. Verovatno radi po potrebi honorarno, koliko mora, ako bi zafalilo za rentu.

Zagledao sam se u njene oči i ljubazno osmehnuo.

“Sada bi mi baš prijala neka kafa. Ali prepustiću tebi izbor. Iznenadi me, verujem da imaš dobar ukus i da ću uživati u svakim gutljaju”.

Klimnula je glavom i krenula natrag u unutrašnjost kafea. Nije mi promaklo kako su joj se usne blago izvile u zadovoljan osmeh i da se pojavilo rumenilo na obrazima.

Posmatrao sam ljude i njihove užurbane korake. Poput mrava, kreću se u talasima, sa ciljem da izvrše neke svoje nebitne zadatke. Iz ove perspektive, sad tek jasno vidim koliko je nebitan jedan ljudski život. Koliko je prolazan, trivijalan…a koliki ima potencijal da bude zabavan.

Heh, evo je, ide užurabnim korakom. Naši pogledi se ukrštaju i ona se nesigurno osmehuje.

Ispred mene spušta visoku staklenu čašu. Kocke leda se jedva pomeraju kroz krem-mlečnu tečnost čiji je vrh krunisan šlagom i čokoladnim mrvicama. Znači, neki hladni late sa šlagom, zanimljiv izbor. Lešnik? Biće da je njena omiljena kafa ovde.

Posmatram joj ruke dok pažljivo spušta kafu na sto. Nežni, graciozni pokreti, negovane ruke, skoro nečujan dodir čaše o sto. Muzičar…ne, prsti joj se nežno i formi talasa udaljavaju od čaše, kao potez kistom. Ah, ona je slikarka.

Ponovo sam pogledao njene oči. Plave kao more, deluje da gleda kroz mene, zamišljena. Da, definitivno je slikarka.

Ponovo joj se rumene obrazi i ona skreće pogled ka kafi. Očekuje da je probam pre nego što ode. Definitivno joj je stalo da probam, jer svesno ignoriše mušterije koje su sele u ćošak kafića, i čekaju da ih neko usluži.

Polako prinosim čašu usnama, ne skidajući pogled sa nje. Pre nego što je progovorila, usna joj je zadrhtala za trenutak.

„To je ajs lešnik late. Nadam se da je ok izbor. To je i…“, glas joj postade za oktavu tiši, „..moja omiljena kafa ovde“.

Pustio sam da mi gutljaj hladne kafe lagano klizi niz grlo, a za to vreme da moj receptori na jeziku uživaju u ukusu lešnika. Blago sam odahnuo. „Savršen izbor, kao da si mi pročitala misli“. Uputio sam joj svoj savršeni osmeh.

U trenutku je pocrvenela poput bulke, a zatim se, kao, nakašljala. „Ja sam Lana i…i slobodno me pozovi…ovaj, pozovite ako još nešto treba“. Pokušala je da prikrije nervozu u glasu, ali nije moglo da mi promakne.

„Hvala ti, Lana. Za početak ću uživati u ovoj super kafi. Ovaj, Lana, zar ne? Da li imate neke kolače, možda bih kasnije…probao neki…“

„Ovaj, da…da, da… malo kasnije trebaju da nam stignu sveži kolači, pa vam mogu doneti meni da v-vidite koje sve imam, ovaj imamo…“

„Nema potrebe. Kada vam stignu, proberi neki za mene. Siguran sam da ću uživati u…“, moj glas postade za trenutak dublji, „…u svakom zalogaju. I hvala ti, Lana“. Završih moju priču sa osmehom.

Za trenutak njeno disanje postade ubrzano. Na prvi pogled neprimetno, ali iskusnom oku ne može promaći ubrzan dah od koga su se pomerale njene grudi, kao i njeno rumenilo. Uzbuđena je.

Ona se osmehnu i odjuri za drugi sto.

Polako sam prineo kafu usnama. Nije mi promaklo da je dva stola dijagonalno od mene sedela grupa mladića od nekih 20-ak godina, koja je u neverici gledala scenu koja se odvijala. Njihovi pogledi su govorili sve.

Ona devojka će mu jeste iz ruke ako on to poželi.

Jedan od tih momaka je sedeo tako da su mogao da mu vidim usne dok se pomeraju. Pošto mi je šolja bila blizu lica, nije mogao da provali da ih posmatram.

Brate, ovo je bilo nerelano. Mislim, ona mala je bila kao omamljena…mislite da je on jedan od onih zavodnika, znate, što uče druge kako da zavode devojke? Ma znaš, ima ih po netu…mada, nije joj rekao nikakvu otrcanu rečenicu niti je provocirao ili joj tražio broj! Ona mu je sama rekla svoje ime. Brate, ja bih joj odmah tražio i broj…

Osmehnuo sam se. Sa ove distance, čitanje sa usana nekog studenta je prosto prelako.

Misli da sam jedan od onih pik ap umetnika. Beše njih zovu i venerijanski umetnici ili nešto slično. Baš mi je simpatična njegova naivnost.

Komunikacija između mene i te devojke je počela još u trenutku kada sam ušao u ovaj kafić, i to na nesvesnom nivou. Posle sve ide lakše. Govor tela, sutpilan pogled, prava dubina glasa, akcentovanje određenih reči praćenih pogledom u pravom trenutku, i još gomila faktora…Nauka o govoru tela, boji i dubini glasa, veština komunikacije, biologije, fiziologije, hipnoze, manipulacije, iluzije, predviđanja, poznavanje svih šablona u komuniciranju, etikecija, bonton… i sve to u kombinaciji sa fizičkim izgledom… kada je u nekog sve to ugravirano poslednjih 15 godina, to postane deo njegove prirode. Za osobu sa strane to deluje kao magija…što je druga reč za harizmu.

Ali, za mene je to vremenom moralo da postane prirodno poput disanja.

Spolja, najverovatnije delujem kao atraktivan muškarac sa magnetskom privlaćnošću i nekom uspešnom karijerom osobe koja ne brine o novcu…što i ne bi bilo daleko od istine.

Ali, prava definicija bi bila… da sam ja najopasnija osoba na ovom svetu.

Naravno, to je nešto što običan čovek ne treba (i ne bi smeo) da zna.

Mada…čak i u mojoj glavi zvuči smešno… iako je istina.

„Najopasniji čovek na planeti“. Ovo „najopasniji“ može se zameniti i sa „najjači“, ne bi bilo razlike.

Hm… pitam se koju još borilačku veštinu nisam savladao? Trenutno sam na kvoti 168. U svakoj od njih sam na nivou najvećeg majstora i svaku sam doveo do vrhunca, da može biti primenljiva u realnoj borbi. To je dovelo do toga da sam razvio i svoj stil borbe…tako da bi onda bila brojka 169? Brazilski džiudžicu, karate, aikido, krav maga, kombat sambo, džudo, vale tudo, gong fu, huka-huka, dambe, musangve, hapkido, bokator, penkak silak, ving čun, nindžucu, kalaripajatu…lista ide i ide…

Mislim da nema vatreno oružje kojim nisam rukovao i sa svakim moj procenat preciznosti je preko 90%. A kao snajperista nisam nijednom promašio.

Klasična hladna oružja sam davno prevazišao. U mojim rukama svaki predmet može da postane oružje za eliminaciju. Ali, i dalje volim tiho uklanjanje protivnika.

Mislim da nisam vozio jedino spejs šatl…

Hm…trenutno znam 79 jezika, mada samo za 65 mogu da tvrdim da ih govorim kao da sam rođen u toj zemlji. Jezici su laki za učenje, mada treba znati i koje izabrati.

Bio sam u svakoj zemlji bar dva puta. Sreća pa mi je fotografsko pamćenje, a i nemam problem da se prilagodim svakakvom okruženju…

Nema posla koji sam odbio…atentati, sabotaže, rušenje vlasti, sajber ratovanje… mada sam najviše uživao u eliminaciji drugih najopasnijih ljudi na svetu, poput najboljih ubica i špijuna. Jeste zabavno uništavati tajne organizacije, ali ništa ne podigne adrenalin kao duel sa najopasnijom ubicama sveta, koje bi mogli da ti pariraju po smrtonosnosti. Kad se samo setim onog Indonežanina šta je radio sa onim noževima, gonio sam ga po celom svetu… najzad sam ga eliminisao na u Panami na onom aerodromu. Mada mislim da sam se jedino ikad preznojio u Turskoj… šta mi je onaj Italijan radio sa „dezert iglom“, imao sam osećaj da je moj „glok“ koristan protiv njega koristan kao nož za otvaranje pisama pored mačete. No dobro, i on je dobio svoj metak u glavu…

Haaaah…nekada pomislim kako bi bilo lepo da zaista postoje superheroji poput Betmena, Supermena, Ajronmena, Vulverina…njih bi bilo zanimljivo eliminisati. I to upola cene, sa zadovoljstvom.

Daaaa…pare nisu problem. Zvanično, „težak“ sam nekih 14 miliona dolara. Nezvanično, nekih 4.5 milijardi dolara. Naravno da nikada ne mogu da budem otkriven. Kada „radiš“ po celom svetu, naučiš i kako funkcioniše tok novca i kako možeš da usmeravaš taj tok. Kroz razne „investicije“. Ništa droga, trgovina ljudima ili slične gluposti, naravno, već nekretnine, berze, startapovi, otvaranje raznih kompanija. Sve i kada bih bio razotktiven (što je, realno, nekih 0.4 % šanse), u svakom trenutku bih mogao da nestanem sa nekim 700-800 miliona dolara.

Žene, isto tako, nisu problem. Spavao sam sa nekim od najlepših žena sveta, i nije bilo ijedne koja me odbila. Doduše, bila je jedna, ali njen život je bio kratkog daha…

Mnoge moje „kolege“ (i potencijalni rivali) se pitaju zašto se ne penzionišem. Ne znam koji bi bio pravi odgovor. Proživeo sam avanture za tri života i još je puno toga preda mnom. Sada sam u najboljim godinama i mogu da biram da li da se ranije „penzionišem“ ili da tražim nove izazove i adrenalin. Teško je prosečnom smrtniku da shvati i sagleda stvari iz moje perspektive. Za mene je život istovremeno i nešto najvrednije i nešto najbezvrednije. Pogotovo tuđi životi.

Nikada ne pamtim ni imena ni lica mojih žrtava. Sve mogu da zapamtim, ali to jednostavno ne želim. Zašto bih pamtio imena ljudi za koje znam da ću ubiti. To je kao da treba da pamtim svaku životinju koju sam pojeo ili mrava kojeg sam zgazio. Koja je poenta?

Začudo, nikada nisam sebe doživljavao kao nekakvog psihopatu ili ekstremno bezosećajnog čoveka. Jednostavno sam shvatio da, do sada, nijedan moj posao nije imao nevinu žrtvu. Svi su ljudi, na neki način, zli ili grešni…ili su te grehe preneli na svoje članove porodice. Moj jedini preduslov za svaki angažman je bio da znam zašto moram da eliminišem tu osobu ili sabotiram to mesto. Svako ko bi mi se obratio sa „za ove pare ne treba da se tiče“ bi odmah bio odbijen, pa pripadao on vrhu neke države, kriminalnoj grupi ili tajnoj organizaciji, nije me se ticalo. Moglo mi se, jer je klijent znao da će posao biti odrađen 100%, u roku i „čisto“.

A i kada bih dobio informaciju zašto nešto činim, voleo sam da i sam proverim da li je to istina. Ako bi me klijent slagao, odmah bih ga proverio i kada otkrijem neku prljavštinu, pravo bih otišao kod žrtve i rekao joj ko želi da je eliminiše i ponudio joj svoje usluge tri puta jeftinije.

Ali, to se nikada nije desilo. Niko nije 100% nevin i svako ima razlog zbog koga ne bi trebao da postoji. Ili sam jednostavno samo ja dobijao takve poslove…

 

Kafa je bila dopola popijena. U daljini sam primetio da u kafić stižu nekakvi kolači. Lepo…

Polako sam izvadio iz sakoa mali zamotuljak i pažljivo ga stavio na sto. Nežno sam ga razvezao i pustio tihi uzdah. Istina je…

Tri bočice, veličine prosečnog palca. U jednoj je žuta tekućina, u drugoj crvena, i u trećoj plava. Osobi sa strane bile delovale poput limunade i sokova od nara i borovnice.

Ultimativan poklon za osobu koja je možda i vrhunac ljudske psihofizičke evolucije. Dostojnu osobe koja je, u mnogočemu, najpribližnija, pa skoro, božanskom.

Samo jednu mogu popiti, preostale dve moram da vratim…

 

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

seventeen − eight =