Golmanov strah od penala

Golmanov strah od penala 1

 

Kada sam završio sa čitanjem novele „Golmanov strah od penala“, nisam znao kako da se postavim prema ovom delu Petera Handkea. Da li mi se dopala ova knjiga ili nije? Da li sam možda prvo trebao da pročitam neko njegovo novije delo, umesto jedno od njegovih prvih dela (koliko vidim, „Golmanov strah od penala“ je njegova četvrta knjiga). U svakom slučaju, ni ja u ovom trenutku nisam siguran u kom pravcu će teći ova recenzija…

Peter Handke ima za svojim pojasom dosta romana, kao i mnogobrojne nagrade tokom svoje plodne literarne karijere, što je na kraju rezultiralo i dobijanjem Nobelove nagrade za književnost prošle godine za, uh… „uticajno delo/rad koje je sa jezičkom domišljatošću istražilo periferiju i specifičnosti ljudskog iskustva“ („Da,da, logično…čekaj, za šta bre?“-prim.podsvesti). Naravno, i to što je on postao dobitnik Nobelove nagrade je podiglo buru, kako u književnim, tako i u političkim krugovima. Handke je optuživao Zapad i njihove medije što Srbiju predstavljaju kao krivca za sve i otvoreno je stajao u odbranu Srba. Smatrao je da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio pogrešan, kao i da nikada nije trebalo da dođe do rata, kao ni kasnijeg bombardovanja, i da je raspad Jugoslavije trebao da se spreči. Peter Handke je uvek imao tu specifičnu osobinu da provocira književne i političke krugove svojim buntovničkim stavom („Provocira…radi sve suprotno od drugih…buntovnik…ovaj kao da je rođen na ovim prostorima, a ne u Austriji…“-prim.podsvesti).

 

Golmanov strah od penala Peter Handke

 

No, da se okrenemo samoj recenziji…

Upoznajte Jozefa Bloha, nekadašnjeg golmana, sada i nekadašnjeg radnika na gradilištu. U stvari, bar on misli da je ostao bez posla, pošto niko u baraci od radnika (sem nadzornika gradilišta) nije obratio pažnju na njega kada se pojavio.

Od tog trenutka, njegov život kao da je postao još besmisleniji (pošto, čitajući knjigu, nisam mogao da se otmem utisku da njegov život i pre svega ovoga nije imao neki smisao). Luta Bečom, jede kobasice, čita novine i gomila ih na stolu u kafićima/hotelima/restoranima, stalno nešto telefonira po raznim govornicama bez neke konkretne namere (najčešće pozove svoju bivšu ženu), uleti u poneku tuču, dobije batine, pokušava da odvede po neku žensku u krevet, stalno odlazi u bioskop i delimično prati radnje filmova, završi u krevetu sa bioskopskom blagajnicom, ubija bioskopsku blagajnicu bez nekog razloga, pojede zemičke sa kobasicom, autobusom ode u pogranično malo naselje („Čekaj bre malo, ŠTA? Kako si tako u isti koš stavio ubistvo i zemičke, šta se ovde dešava???“-prim.podsvesti).

Otprilike, radnja i zaista ide u ovako nekako jednoličnom pravcu. U stvari, „Golmanov strah od penala“ i nema neku konkretnu radnju. Pratimo Jozefa Bloha i pokušavamo da shvatimo šta je u glavi ovog čoveka. Nikada nismo sigurni da li je on uključen ili ekstremno distanciran od ovog sveta. Umišlja da ga ljudi posmatraju i prate na svakom koraku, da namerno pričaju nepovezano sa njim i da mu stalno pričaju nekakve nebuloze, da pokušavaju manipulisati njime, da se svi nešto čudno ponašaju, a on sasvim normalno i logično.

U stvari, ne možete da se otmete utisku da je Jozef Bloh nekakav pasivno-aktivni posmatrač u svom životu, i da je on, jednostavno, patetična osoba i slabić koja nije ni svesna svojih akcija, kao ni posledica koje one uzrokuju. Drži se nekakvih fragmenata svoje prošlosti koji deluju veoma nepovezano, kao što je golmanska karijera (mada ni tu nismo sigurni da li je on uopšte imao nekakvu karijeru vrednu spomena). Može biti da je on, u stvari, veoma bolesna i opasna osoba. Generalizovanje ljudi, pasivnost, odsustvo boja u njegovom životu, nemogućnost da se emotivno (pa čak i normalno verbalno) poveže sa ljudima, komentarisanje stvari kad ne treba, paranoja, pa čak i situacije gde njegova paranoja ima svoju paranoju.

I sad, da li je on bolesna osoba kojoj treba lekarska pomoć (zatvor mu, u svakom slučaju, ne gine ako ga uhvate) ili se nešto desilo u njegovoj prošlosti što je od njega napravilo osobu takvu kakva je sada? Ali opet, kakva osoba može tako olako da smatra da je dobila otkaz? Zašto su njegovi razgovori sa bivšom ženom kratki, i deluje kao da je na oprezu kada sa njim priča? Mnogo pitanja se vrti oko Jozefa Bloha.

 

Golmanov strah od penala Peter Handke

 

„Golmanov strah od penala“ je dosta kratak roman, na nekih 130 strana. Objavljen je 1970. godine. Znači, pre tačno pola veka. Handke je nekih 28 godina kada je napisao ovaj roman. Kako protumačiti njegov stil pisanja, ta nekakva odsutnost? Da li je na to uticalo tadašnje vreme, njegova mladost i književno iskustvo, okruženje u kojem je odrastao ili možda tadašnji književni stil nemačko-austrijske škole? Ili je možda namerno pisao tako da se oseti praznina i marginalnost? Možda bolji odgovor mogu dati oni koji su pročitali još neki njegov roman.

U stvari, sada shvatam zašto mi je poznat ovaj osećaj nekakve teskobe i praznine! Ima sličnosti sa avanturama Jozefa K. u Kafkinom „Procesu“. Taj osećaj da ste upali u nekakvu mašineriju, gde nemate ikakvu kontrolu, gde je sve bezlično, pa i vi sami…Da li se, u stvari, tako oseća i Jozef Bloh, naš nekadašnji golman? Ko će ga znati…

Međutim, kada se pročitaju neke recenzije, vidite da su ljudi veoma podeljeni po pitanju ove knjige. Nije remek-delo, ali ni ne spore da postoji nešto u ovom romanu, nešto što ih je podsetilo na Kafkin „Proces“. Tako da, budem iskren, ja ću ostati neutralan po pitanju ove knjige. A videćemo kako će se njegova kasnija dela pokazati. 🙂

 

A ti, dragi čitaoče, kakvi su tvoji utisci o Jozefu Blohu i njegovim „avanturama“? 🙂

 

 

Cena knjige: Laguna | Delfi | Vulkan

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

4 × 1 =