Da li androidi sanjaju elektronske ovce

Da li androidi sanjaju elektricne ovce

 

Znajući da se film „Blade Runner 2(049)“ polako, ali sigurno, približava, došao sam na ideju da u narednom periodu odgledam prvi deo. Gledao sam ga davno, kao klilnac, i ostao mi je u sećanju kao „kul“ film, ali smatram da postoje filmovi koje treba pogledati na svakih par godina jer nam, sada kao starijima, mogu dati objašnjenja ili uvid u neke stvari koje kao mlađi nismo mogli da vidimo.

Jedan topao dan me je zatekao (naravno opet) u knjižari. Tada mi je slučajno zapao za oko roman „Da li androidi sanjaju elektronske ovce“ (u daljem tekstu:DLASEO) Filipa K. Dika. Hm, ako već planiram da ponovo gledam kultni film, zašto pre toga ne bih pročitao delo koje je inspirisalo čuvenog Ridlija Skota.

Kada sam završio sa čitanjem knjige, reakcija je samo bila, „vau“. Iako je knjiga objavljena pre skoro 50 godina, nisam mogao, a da se ne otmem utisku da je K. Dik opisao nešto neizbežno, što ujedino deluje i zastrašujuće. Ali, da krenemo redom (bez paralele sa filmom).

U ne tako dalekoj budućnosti (koja bi, prema periodu kada je knjiga pisana, trebala već uveliko da se desi… ali, nikad se ne zna…), čovečanstvo je rešilo da pronađe najefikasniji način da pomogne sebi. Nuklearnim ratom. Pošto je, posle toga, planeta Zemlja ličila na sobu prosečnog srednjoškolca, najveći deo čovečanstva je emigr…imigri…ovaj, preselio se na okolne planete, koje su postale kolonije. Iako bi to trebalo da bude loša vest, ispostavlja se da svaka porodica dobija i po jednog androida koji treba da im pomaže u svakodnevnom životu (od pranja posuđa do okopavanja krompira). Štaviše, imate i Penfildov uređaj da vam naštimuje raspoloženje poput tipične droge (od depresije do euforije… praktično, nema šta), kao i empirijsku kutiju, koja predstavlja nekakav spoj virtuelne realnosti i kolektivne svesti gde svi proživljavaju uspinjanje Vilbura Mercera (kvazi-sveca), koga gađaju kamenjem, a čiji bol osećaju i korisnici empirijske kutije.

Naravno, agonija na zagađenoj, radioaktivnoj Zemlji ne bi bila kompletna da nemate talk-show koji se vrti non-stop, i koji predstavlja spoj najgore podnevne emisije, muzičkog programa i reality emisije koje možete da zamislite (a siguran sam da možete…ipak znate gde živimo). I, kao da to nije dovoljno, imate odbegle androide koji koriste svaku priliku da se domognu naše drage planete i sakriju na njoj, i koji su toliko tehnološki napredni modeli da obični ljudi ne mogu uopšte da ih prepoznaju.

I tu na scenu stupa Rik Dekard, lovac na ucenjene (androidske) glave, koji prvo postavlja pitanja, pa onda puca… ne, čovek to zaista radi! Prvo osoba mora da pristane da bude priključena na određeni portabilni uređaj koji meri reakcije osobe na postavljena pitanja, i, ako te reakcije odstupe od očekivanog, osoba je android koji treba da bude elimin… ovaj, „penzionisan“. I za to pride bude dobro plaćen (lovac, ne android). I naš dragi Rik je dobio zadatak da „penzioniše“ grupu androida najnovije generacije (Neksus 6), što bi mu donelo veliku svota novca, kojom bi najzad mogao da kupi pravu životinju (o tome malo kasnije). Na toj avanturi, putevi će mu se ukrstiti sa Garlandom, još jednim lovcem na ucenjene glave, kao i Rejčel Rozen, misterioznom devojkom koja stoji iza iste one korporacije koja je napravila Neksus 6 androide. Samo ću reći da i Garland i Rejčel nisu baš tipične osobe koje biste sreli u prodavnici.

Sa druge strane, tu je Džon Isedor, osoba ispodprosečne inteligencije (kategorisan kao „pileći mozak“), koji radi kao vozač za veterinarsku ambulantu i živi u napuštenoj zgradi. Njegov život se menja iz korena kada  u njega uđu tri odbegle osobe, koje čekaju objavu veoma interesantne vesti celom svetu.

Filip K. Dik se zaista dotakao mnogih interesantnih futurističkih i filozofskih tema u svom romanu, i siguran sam da ćete, po završetku istog, iskoristiti malo vremena da sredite svoje misli po pitanju tema kojih se dotakao.

Koje su to teme? Pa, da počnemo od toga šta znači biti čovek? Šta je to što će nas u budućnosti razlikovati od androida koji, po svemu sudeći,  osim što se neće razlikovati od ljudi po pitanju izgleda i inteligencije (izgleda da će biti pametniji od nas), neće razlikovati čak ni po pitanju ispoljavanja emocija?

Postoji jedna, po meni, ključna reč, koja je možda i glavni motiv ovog romana. A to je empatija. Jedina stvar koja je svojstvena ljudima, a koju androidi ne mogu da dokuče. Da li je empatija zaista ono što nas čini posebnim? Da li empatija možda može da postoji i za neživa bića, kao što su androidi ili mehaničke životinje? I da li je to normalno ili ne? Ne znam zašto, ali, čitajući roman, stekao sam utisak da će u budućnosti i empatija polako početi da izumire i da ćemo i mi postati bezosećajna bića, i da ćemo možda i mi pasti na empatijskom testu za androide?

Ove dileme deli i Rik Dekard. Neki susreti i situacije sa kojima će se suočiti, nateraće ga da preispita svoje viđenje ljudi i androida. I da li ga ovakav posao iscrpljuje i fizički i psihički i emotivno, pa mu treba živa životinja da očuva razum i empatiju? Ovaj…ovo je zvučalo nekako pogrešno, ali, pročitajte roman, razumećete.

A da, znam da sam vam ostao dužan nešto! Elem, u budućnosti na Zemlji je izumro skoro kompletan životinjski svet. Kao alternativa, stvorene su mehaničke varijante istih, koje se na prvi (i drugi i treći) pogled ne razlikuju od živih. Moraju da se paze i hrane, da se ne bi razbolele (tj. pokvarile). Ali, to nije isto za mnoge ljude, uključujući i Rika Dekarda. Jer, posedovanje prave životinje (bio to zec, vrabac, konj, koza ili nešto drugo), jeste jedna vrsta statusnog simbola, kao i dokaz posedovanja empatije (inače,  kako bi se mogli brinuti o nekome ako ne poseduje bar malo empatije).

Kao što možete da vidite, roman “Da li androidi sanjaju elektronske ovce” otvara vrata za mnoga pitanja, koja se često dotiču raznih religijsko-filozofsko-futurističkih tema. Ako ste ljubitelj naučne fantastike naklonjen filozofskim razmišljanjima, mislim da ćete uživati u ovom delu.

Za knjigu napisanu pre pola veka, čita se brzo i lako, a i prevod je dobar. Doticanje filozofskih tema nije naporno za čitanje niti likovi pričaju nebuloze (kao što zna da bude u mnogim romanima). Jedini detalj koji mi je bilo malo neobičan, jeste što se često radnja „preseče“, da bi se odmah potom nastavila na istom mestu u sledećem poglavlju. Ali, možda je to samo do mene.

Summa summarum: Da li da pročitate roman “Da li androidi sanjaju elektronske ovce”? Apsolutno! Nezavisno od toga da li (ni)ste gledali film „Blade Runner“, i da li vam se (nije) dopao, pročitajte ovo delo. Sagledajte budućnost, inteligenciju, empatiju i androide iz perspektive Rika Dekarda i Džona Isidora, i razmiliste da li ima istine u tome.

 

Pitanje za vas: Da li verujete da će u budućnosti androidi nadmašiti čoveka i steći mogućnost empatije i zašto tako mislite?

 

 

Cena Knjige: Kontrast | Vulkan | Delfi

Ocene (i kupovina) na stranim sajtovima: Goodreads | Amazon | Bookdepository | LibraryThing | Waterstones

 

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

eleven − nine =