99 sufijskih priča

99 sufijskih prica

 

Nekako sam oduvek imao to shvatanje da „priče služe da malu decu uspavaju, a veliku probude“. Kao deca, uživamo u tim pričama (bajke, basne, anegdote…), tj. u toj nekoj njihovoj mističnoj/fantazijskoj/fantastičnoj noti. Kad malo odrastemo, shvatimo da mnoge od tih priča imaju i neku bitnu životnu i smislenu poruku. A posle kada (još) malo više odrastemo (tj. omatorimo :D), znamo da su to lepe priče koje imaju neku po(r)uku, ali nekako slegnemo ramenima, uz mišlju „sve je to lepo i poučno u tim pričama, ali realnost je malo drugačija“.

I mislim da mnogi tu čine veliku grešku, jer po(r)uke tih priča su primenjive i danas, ako znate gde i kako da ih primenite, i, naravno, ako verujete u njih.

Knjižicu „99 sufijskih priča“ čine veoma poučne i zanimljive priče, ali nisu za decu. Ne zato što su perverzne (sram vas bilo ako ste to pomislili…a, ako niste, onda sram mene bilo 😀 ), već zato što se u igrama reči i dijalozima u ovim pričicama kriju dublje misli, nad kojima često mora da se i dobrano promisli. I zato, ako slučajno pročitate priču, na primer, vašem detetu (ili nećaku ili kome god premladom) i on/a kaže da je razumeo/la poentu priče, onda to dete nema potrebe da šaljete u osnovnu ili srednju školu, već može odmah da ide na fakultet, gde će osnovne studije završiti za tri, a doktorske za manje od godinu dana, a onda će ono vama držati lekcije o suštini života, iako vi možda u vašoj bradi/kosi već krijete i poneku sedu.

 

99 sufijskih prica
Da se razumemo, ne može se razmišljati o ovako dubokoumnim stvarima na prazan stomak…

 

Da bismo razumeli zašto sam ja napisao nešto ovako nebulozno, hajde da samo u par reči objasnimo sufizam… što je isto toliko jednostavno kao kada bih trebao da vam objasnim pojam hrišćanstva, Boga, teorije struna, da li je starije kokoška ili jaje, šta se zaista krije u „Oblasti 51“, zašto je sasvim logično da je Kijanu Rivs besmrtan ili zašto je Srbija jedina zemlja u svetu gde pokojnici vaskrsavaju i za vreme Zadušnica i za vreme izbora. U prevodu: odgovor nikada neće biti tačan, često neće imati smisla, nehotice ću uvrediti pola interneta, počeće da me prisluškuje CIA, a velika je verovatnoća i da će me neko prokleti. 😀

Elem…

Ukratko, sufizam bi se mogao tumačiti kao „islamski misticizam“. To je, da tako kažemo, „put“ ili način života usmeren ka jedinstvu sa Bogom. Oni koji „praktikuju“ ovaj „put“ se nazivaju sufiji (a neki kažu i sufisti) i oni su okrenuti tom mističnom aspektu religije i mudrosti, gde se smatra da se mudrost ne stiče samo iz drevnih knjiga i spisa, već i od veoma učenih i duhovnih ljudi. I sufizam nije sekta, već jednostavno jedan aspekt Islama. Mnogi verovatno i ne znaju da termini „derviš“ i „fakir“ vuku poreklo iz sufizma.

Da sve ovo pojednostavimo, kao što imate zen, njihove učitelje i priče i anegdote, ovde imate sufizam, sufije, derviše i njihove priče i anegdote („Pre nego što ga kamenujete, imajte na umu da je pokušao samo da pojednostavi. Ja prvi ne volim da ga branim i stalno ga kritikujem, ali eto, ne zna ni on sve…u stvari, ne zna ništa, ali to sada nije tema“-prim.podvesti).

Ono što će mnogima biti zanimljivo i simpatično, jeste da se u mnogim od ovih priča pojavljuje i čuveni sufija Nasredin Hodža, popularni šaljivdžija-filozof-smotanko, koji često ispadne blesav, ali još češće „spusti“ druge na njihovo (pravo) mesto svojim duhovitim i, na prvi pogled, nelogičnim odgovorima. Naravno, zvezde priča su i drugi mudraci i poznate ličnosti tog perioda, kao što je Ibrahim ibn Adham (koji dosta podseća po načinu života na Budu), ali ima i poneka pričica vezana i za Isusa i Mojsija.

 

Nasreddin
Nasredin Hodža

 

Pričice su kratke (jedna do dve strane), simpatične, zanimljive i duhovite. I veoma su poučne, i nad mnogima ćete se zamisliti, često ne toliko zbog njihove dubine, koliko zbog jednostavnosti koje se kriju u odgovorima. A neke od njih će vas možda i otrezniti za neke stvari i „postaviti“ na pravo mesto. 🙂 Ove pričice se dotiču lekcija o ponosu, aroganciji, lažnoj skromnosti, veri, nerealnim očekivanjim, „filozofiranju“ (u smislu lupetanja), „mlaćenju prazne slame“, kako nije pametno rugati se drugima i slično…u prevodu, ima ženski, ima sve.

Jedan deo knjižice je posvećen proroku Muhamedu, kroz priče i kazivanja ljudi tog vremena koji su imali prilike da ga sretnu i čuju njegove mudre misli ili da budu akteri njegovih anegdota.

Poslednji deo knjižice je posvećen tome kako sufiji doživljavaju sufizam, kroz njihove odgovore na pitanja koja su postavljali učenici ili (takođe) neke anegdote.

 

Sve u svemu, ovo je jedna od onih knjižica koje se brzo čitaju, ali o kojima se dugo i sporo misli. Kao i u mnogim zen pričama i narodnim umotvorinama sa ovih prostora, otkrićete mnoge mudrosti, od kojih neke možda možete i da primenite momentalno na vaš život. Opet, ovo nisu klasične religiozne priče/propovedi, već tipične šaljive anegdote (ova rečenica je više za one kojima možda imaju nekakvu bojazan sa religijskog aspekta. Ne brinite, nema razloga za bojazan 🙂 ).

 

 

A ti, dragi čitaoče, da li se ti sećaš dogodovština Nasredina Hodže? 🙂

 

 

Cena knjige: Delfi | Vulkan | Babun

 

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

3 × five =