Taj prokleti parfem…

Taj prokleti parfem...

 

“Da pogodim, isti modus operandi?”

„Da, gospodine…“

„Nikakvo odstupanje? Bar neki novi trag?“

„Ne, gospodine…“

„Dođavola…“, tiho opsovah, pripaljujući cigaretu. Uvukao sam jedan dim i zadržao ga nekih nekih desetak sekundi, pre nego što sam ga polakao ispustio kroz nos.

Udaljen sam nekih 15-ak metara. Krenuo sam nogu pred nogu.

Opet nas vuče za nos…

Poznato lice, uvek oslonjeno na levo koleno, ne prestaje da cvrlja po beleškama.

„Pričaj, Bobe…“, promrljah umornim glasom. Još jedan dubok udah dima, pa spori izdisaj.

„Žrtva je Peri Lebovic. Muškarac, 39 godina. Prerezano grlo ekstremno oštrim sečivom i…dođavola, Miče, sve identično! Vuče nas za jebene noseve, pa ovo više nema smisla…“

Smestio sam dogorelu cigaretu između palca i kažiprsta i hitnuo je u obližnju baru. Kleknuo sam ispred žrtve, i polako krenuo da navlačim rukavice. Uvek prvo desnu, pa levu. “Vuče nas, Bobe…”

“Ni konjica ne pomaže, prečešljali su sve prethodne lokacije. Šef je već digao ruke, jer ni opasnije glavonje od nas nisu uspele ništa novo da otkriju, tako da ih i on sada podjebava jer su nam se rugali da smo nesposobni, majku im…”

Bobove reči su mi sada delovale daleko i nerazgovetno, kao da je negde pod vodom. Uvek mi je takav osećaj kada se usredsredim na nešto…ili nekog, poput pokojnog Perija Lebovica, u ovom slučaju.

Mada je žrtva bila u odelu, nije bilo teško primetiti da je u pitanju bio prilično zdrav i vitalan muškarac. Sigurno je posećivao teretanu, bar jedanput-dvaput nedeljno. Relativno imućan, ako je verovati odelu i satu na njegovoj desnoj ruci. Na žalost, ova informacija je nebitna, jer su prethodne žrtve nosile sat na levoj ruci ili ga uopšte nisu imale.

Krv na odelu već jasno ukazuju na brzinu kojom je sečivo prešlo po grkljanu žrtve.

I sada najgori deo…oči.

Uvek isto. Otvorene oči, u stanju šoka i zapanjenosti. Svest da se jednog trenutka vraćaš kući, a par sekundi kasnije oštar bol u predelu grla, krv i spoznaja da te trenuci dele od zagrljaja smrti.

I naravno, zaštitni znak našeg serijskog ubica. Miris koji se širio iz žrtava.

Izvadio sam iz džepa par zrna kafe, malo ih protrljao i prineo nosu. Dubok udah.

Omirisao sam vazduh.

“Isti parfem…”, konstantovao sam uz uzdah.

„Tako je, Miče, isti prokleti parfem“.

Sedmo ubistvo, isti m.o.

„Sve žrtve su muškarci između 30 i 50 godina. Svi dobrog zdravlja, relativno uspešne karijere. Oženjeni, deca…nemaju kriminalnu prošlost, nisu politički aktivni, nisu proneverili novac, verni suprugama, bez istorije nasilja u porodici…nemaju neprijatelje, vole ih komšije. Nikakve naznake mračne prošlosti. Ništa nije ukradeno sa njih, novac i kartice su tu, ključevi od stanova i kola uz njih, nakit. Žive u različitim delovima grada, sve predgrađa, nemaju zajedničke prijatelje. Samo jedan ima kaznu za nepropisno parkiranje.“ Ustao sam skinuo rukavice i opet pripalio cigaretu. Dubok udah, zadržan dim, izbacivanje dima kroz nos. “Svi ubijeni u kasnim popodnevnim satima kada su se vraćali sa posla. Svima prerezano grlo na isti način. Nigde kamera u blizini. Ubica kao potpis ostavlja miris parfema…Dođavola Bobe, šta propuštam? Zar sam počeo da gubim osećaj?”

Bob se nakašlja i namesti naočari. „Miče, sečaš se šta je šef rekao glavonjama? „Ako vi pre Miča pronađete ijedan trag, imam gologuz da prošetam centrom grada sa sve cigarom da mi viri iz dupeta!“ A znaš i da je i gradonačelnik bio tada prisutan. Dođavola, Miče, pa sam si uhvatio i „Belu masku“ i „Dijabla“. Zbog tebe smo na dobrom glasu.“

„Sve je to lepo, Bobe, ali…“, ponovo sam bacio cigaretu u obližnju baru, “ali ja zaista nemam ideju o čemu se ovde radi. Da li ima neki konkretan motiv za sve ovo. Osveta, sejanje straha i panike, ruganje policiji, gradu…šta je u pitanju…”

„Ako ti i dalje nemaš neku ideju, onda smo svi u velikim…“

Bob je to lepo sumirao…i, nažalost, tačno.

 

Mračne ulice grada me smiruju. Lagana šetnja, nogu pred nogu. Poneki osvetljen izlog, poneki prolaznik, poneki auto koji nestaje u noći…

Odnekud dunu neki jak vetar i ote mi cigaretu iz usta.

Tiho opsovah, pritegoh kaput još jače i zapalih novu cigaretu čim je stao vetar.

Čujem bat svojih koraka, ali kao da je sve dalji, i postaje nekakav tup šum pod vodom.

Opet sam se udubio u misli o ovim ubistvima.

Naš misteriozni serijski ubica je već dobio „umetnički“ naziv u medijima.

„Mirisno sečivo“.

Koji idiotluk. Ali, sada se taj idiotluk odomaćio u javnosti.

Ali zaista, taj miris parfema je zaista specifičan.

Kako je ono pisalo u izveštaju…kombinacija ruže, lavande, ruzmarina, jasmina i narandže.

Nisam neki ekspert za parfeme. Koristim isti parfem zadnjih 17 godina, nikada nisam mogao da definišem miris, ali mi je bio ok. Trebalo je da mi Lora, kada smo izašli na prvi sastanak, kaže da joj se dopada miris mog parfema, kao kombinacija čokolade i vanile. I evo već 12 godina trpi moj parfem sa kojim mirišem kao da sam istopljeni sladoled. Probala je tokom našeg braka da mi promeni parfem, onako reda radi, ali moj nos odmah bi se pobunio na nove mirise, tako da je digla ruke od ove ideje. „Sreća tvoja da volim taj miris, inače bih te davno najurila iz kuće“, zna često da mi kaže u šali.

Nismo uspeli da pronađemo proizvođača čiji miris parfema se poklapa sa onim na scenama ubistva. Iz nekog razloga je unikatan. I pored toliko raznolikih aroma spojenih u jednom, miris je istovremeno i prijatan, ali i frustrirajući.

Mora da tu postoji neka poruka…

Ne znam koliko dugo već šetam. Kada se ovako udubim u svoje misli, izgubim pojam o vremenu. Ali, uopšte ne osećam bol u nogama, što znači da još mogu ovako. Ovaj posao zahteva kondiciju. A i Lorina ideja da moram svako jutro da šetam na onom pokretnom mučilištu što nam je kupila za godišnjicu izgleda pomaže…mada moja pluća baš i nisu oduševljena tom skalamerijom. Možda je Lora u pravu kada kaže da treba da smanjim sa cigaretama…spremam se da je poslušam…iako mi je to prvi put rekla pre sedam godina…

Ne zna se pol ubice, mada mi instinkt kaže da je u pitanju žena. Ne znam zašto, može biti i da je muškarac, ali opet…nešto mi govori da je u pitanju žena, pogotova ta neka…“gracioznost“ u prelasku sečiva preko vrata žrtvi. Ne znam…

Ali zaboga, sve žrtve su imale i decu…u samom jednom trenutku, porodice su iznenada ostale bez muža, oca, brata, sina, ujaka…

Na pomisao da Lora odjednom bude sama sa dvoje dece, nekakva zebnja se uvuče u moje srce. Majlo ima deset, a Džoana šest godina. Zaboga, to dvoje dece je toliko savršeno da je još malo pa uznemirujuće. Poslušni, dobrodušni, omiljeni među svojim drugarima, ne kukaju kada je ručku ni brokoli ni šargarepa ni riba, Majlo i Džoana se obožavaju uprkos razlici i godinama i različitim interesovanjima…Lora kaže da su to povukli na njenu stranu porodice, svi su bili savršeni kao deca. S obzirom da i dalje mrzim ribu i brokoli, a da sam se sa mojim bratom tukao sve do koledža (mada i dalje volim tog seronju i najveća mi je podrška), morao sam sa dostojanstvom da prihvatim Lorinu izjavu.

Stao sam da pripalim novu cigaretu. Upaljač mi je uvek uz novčanik, pa sam otvorio i njega.

Trideset dolara, lična karta, kartica iz lokalne kafeterije, Lorina slika, slika klinaca…dođavola trebao bih da kupim Lori ruže ili one ruzmarine, to najviše voli. Ovih dana se mučila sa Džoaninom prehladom, mala nije dobro spavala zadnjih noći, a pošto sam sve vreme se jebavao sa ovim jebenim „Mirisnim sečivom“, nisam mogao da joj puno pomognem oko malene. Prokletstvo, kako je ta žena puna razumevanja za mene, to nije normalno.

Da, da, moram i ruže i proklete ruzmarine, svuda su bili i na našim venčanjima…

Venčanja…

Venčanja…

VENČANJA!

JEBOTE!

Grozničavo vadim mobilni iz zadnjeg džepa.

Javi se! Javi se, dođavola!

„Ej…“

„Bobe, da li si u stanici?“

„Šta? Da, jesam, naravn…“

„Idi odmah u sobu sa dokazima!“

„Šta? Što? Šta je sad…“

„SAMO POŽURI!“, dreknuo sam.

Trenutak tišine, a onda začuh brz hod, na ivici trka. „Daj mi minut.“

Sklonio sam se u mali neosvetljeni ćorsokak i oslonio na zid. Pljunuo sam cigaretu ispred sebe.

Čuo sam zadihani glas. „Tu sam! Pobogu Miče, šta se desilo?“

„Bobe, pregledaj novčanike žrtve, traži slike članova porodice!“

„Članova porodice? Kakve oni veze imaju sa sv…“

„Molim te, Bobe, samo ih pregledaj!“

Minut tišine. Dva minuta.

Ako nisam u pravu, onda mogu i zvanično da se predam.

„Miče, ovaj…ni u jednom novčaniku nema slika ni surpuga ni dece…šta si hteo ovim da dokažeš?“

Mozak mi je grčevito radio. Izvadio sam svoj novčanik i polakao izvlačio Lorinu sliku.

„Bobe, pogledaj novčanike pažljivo. Da li sada nema slika ili ih nikada i nije bilo?“

„Zaboga Miče, kako to mogu znat…čekaj…jebote ne misliš valjda…“

Tišina.

„Jebote, Miče sad se vidi pod lampom. Fleke na providnim futrolama. Jedan, dva, tri…Bog te…svi imaju fleke. Kako si…“

„Slike u novčanicima… od stajanja se vremenom slepe za plastiče folije, ako probaš da ih izvadiš posle godinu-dve ili više, ostaviće mutan trag na njima.“

„Miče, ovo je odlično, svaka čast…ali kako nama ovo pomaže u slučaju?“

„Taj prokleti parfem…“

„Parfem?“

„Bobe…na tvom i Margaretinom venčanju, da li se sećaš koje cveće je bilo?“

„Na mom i Margartetinom venčanju? Kakve veze to ima? Sećam se, ona prokleta lavanda i ono što mirise kao narandža…“

„A na Lorinom i mom, da li sećaš?“

„Uh…uh…a da, sećam se, rekao sam Margaret što nije izabrala isto, sve je lepo mirisalo na…na…na…“

„…ruže i ruzmarin, zar ne?“, prošaputah.

Tišina.

„Miče, nisam siguran u kom ovo pravcu ide, ali izgleda da imaš ideju kakav je profil „Mirisnog sečiva“, zar ne?“

Prislonio sam slobodnu ruku da masiram slepoočnice. „Ne znam, Bobe, ne znam…možda sam samo skroz umislio i ovo nema veze sa vezom. Nije vredno spomena šefu…“

„Šta nije vredno spomena, čoveče! Pa on će jedva dočekati da onim kuronjama glavatim nabije na nos da imamo idej…čekaj, izgleda da je on…šefe, šefe…ŠEFE JEBOTE…Mič je na telefonu…izgleda da je provalio nešto bitno…čekajte…….MIČE DA LI ME ČUJEŠ, NA SPIKERFONU SI, NASTAVI DA PRIČAŠ,l A JA ĆU ŠEFA UPUTITI U OSTALO…“

„MIČE, GOVORI…“, začu se bariton sa druge strane.

„Šefe, možda i nije to što mislim…“

„MIČE, VIDEO SI DA ONI IDIOTI VEĆ NEDELJAMA NE MOGU NI KOMPJUTER NE MOGU DA UPALE BEZ TEHNIČARA, I DA IM SKAČEM PO GRBAČI KAO MANIJAK KOLIKO SU NESPOSOBNI. PRIČAJ, SINKO!“

Dubok udah.

„Mislim da je naš ubica devojka između 25 i 35 godina koja se sveti ženama žrtava, i da uopšte ovo nema veze sa njihovim muževima…“

„DOBRO…“

„Svim žrtvama iz novčanika nedostaju slike žena i dece. Parfemi čine sastojci, tj. cveća koja nalazite na klasičnim venčanjima, znate ono, sve u belom, ketering, muzika i slično. Sve žrtve su bile uzorni muževi, roditelji, prijatelji, sa uspešnim karijerima i finansijskom stabilnošću…“

Tišina.

„MIČE, NA TRAGU SI NEČEMU“, oglasi se šef.

„DAJ NAM JOŠ NEŠTO, MIČE…“, čujem Boba i njegovu hemijsku kako grčevito hvata beleške.

„…svi su u predgrađima, možda čak imaju i kućne ljubimce, bazene i slično a da nismo obratili pažnju…mislim da ona targetira one što spada u pojam idilične, idealne porodice. Mislim da smo negde prevideli neku osobu, mora da postoji zajednički kontakt za sve porodice, ubica nije mogao tako brzo da izanalizira sve te porodice, sem ako ih nije poznavao u bar nekom obliku…“

„SLAŽEM SE…“

„I to baratanje sa sečivom…kao da je… kao da je…“

Odnekud osetih jak miris parfema. Ruža, lavanda…kao na žrtvama.

„Sranje…“

Kratak zvižduk.

„MIČE…MIČE! MIČE! DA LI SI TU, MIČE…“

 

Author: admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

three × 4 =